Interkulturalnost vs. multikulturalnost?

Interkulturalnost vs. multikulturalnost?

Kada se govori o multikulturalnosti, odnosno interkulturalnosti, mora se znati kako je riječ o složenim društvenim fenomenima, koji se vezuju uz probleme funkcioniranja liberalnih demokracija s multietničkim sastavom stanovništva

Tomislav Žigmanov (Cultura) Premda su vrlo sličnog naziva, radi se o posve različitim konceptima. Iznjedrila ih je postmoderna, otkrivši prostu činjenicu da su suvremene demokratske države uveliko samodovoljne i u etnokulturalnom smislu nisu pravedne. Štoviše, pojavljuju se kao izvor ili generator nepravdi, čiji subjekti su najčešće oni u brojčanoj manjini. Prostor tih nepravdi ne dolazi iz klasičnih ekonomskih ili u užem smislu političkih okvira, već je situiran u sferi kulture.

Naime, nejednakost pojedinih aspekata kulture u strukturama moći i javnosti, recimo jezika, ima negativne posljedice po onoga tko tim jezikom govori, koje ne ostaju, i to je sada važno, samo u ravni kulture, nego se prenose i na druge prostore življenja, recimo utječe na socijalni status pripadnika određene društvene grupe. Naime, pripadnost određenoj kulturi, smatra jedan od najznačajnijih teoretičara multikulturalnosti danas Will Kymlicka, jest kontekst u kojem biramo naše ciljeve i uviđamo njihovu vrijednost. Ako pak naša kultura nije priznata kao jednakovrijedna, onda osjećaj da su naši ciljevi vrijedni ostvarenja ne može biti preduvjet samopoštovanja. A samopoštovanje je, prema glasovitome suvremenom liberalnom filozofu politike Johnu Rawlsu, najvažnije primarno dobro i ono se postiže upravo kroz uspješnost ostvarivanja vlastitih ciljeva. U tom smislu, multikulturalnost predstavlja normativni ideal koji putem različitih politika ima za cilj da doprinese ostvarivanju jednakosti među kulturama, a time i povećanju pravednosti u društvu. Temeljna pretpostavka takvih politika okuplja se u stvaranju jednakih uvjeta za nesmetanu uspostavu i razvoj više kolektivnih identiteta, u okviru relativno zasebnih prostora koji međusobno koegzistiraju.

Intencija interkulturalnosti, pak, smjera na nešto posve drugo – hoće ostvariti kulturnu komunikaciju, razmjenu i zajedničko sudjelovanje u stvaranju novih vrijednosti. Dakako i ovi ciljevi ne smiju biti tek stavovi ili puka projekcija želja pojedinaca već moraju biti pretočeni u konkretne politike od strane vlasti. Pod politikama, pak, razumijem, one programe, institucionalne mehanizme i aktivnosti javnih vlasti, političkih aktera i civilnih organizacija koji uspostavljaju i razvijaju sistemska odgovore na probleme, potrebe i izazove s kojima se susreću građani.

U tom smislu, ukoliko bi me netko pitao za koji se od ta dva koncepta treba opredijeliti i zašto, na temelju rečenoga rekao bih kako se mora opredjeljivati za oba, jer se oni međusobom više nadopunjuju nego li isključuju, premda se u javnosti često upravo tako predstavljaju. Naime, njihov odnos nije odnos isključivanja, ili/ili, već pretpostavljanja: ako hoćete ostvariti interkulturalnost, morate prije osigurati multikulturalnost! Jer ovdje se radi o mnogovrsnom dijalogiziranju s Različitim, a da bi do toga došlo moraju oba biti jednako za to osposobljena. Posljednje je primijećeno u diskursima postkolonijalnog svijeta – u njima se došlo do uvida da dijalog sa Zapadom vrlo teško može postojati, budući da je on u mnogo čemu glede dijaloga superioran. Slično je i na planu međukulturalne komunikacije i u suvremenim nacionalnim državama. O čemu jedan sveučilišni profesor o izazovima pred kojima se nalazi današnji čovjek može razgovarati s osobom koja vodi folklor u nekoj manjinskoj zajednici, na što se najčešće svodi kulturna praksa kod pripadnika manjina? Vjerojatno o vrlo malo toga, i usto na dalekosežnu štetu folkloriste.

No, kakva je glede toga naša zbilja u Vojvodini? To prije svega ovisi o kojemu segmentu kulture govorite. Ukoliko uzmete najširu, antropološku odredbu, prema kojoj ona uključuju u kodificirano svakodnevno ponašanje i sustav vrijednosti, onda se mora priznati da smo izričito monokulturalni prostor, koji usto ima nisku razinu kulture! Pogledajte odnos građana prema okolišu – nikada Vojvodina nije bila u svojoj povijesti prljavija – divlje deponije su nam postale gotovo suvenirom. Ili uzmite odnos vlasti prema graditeljskom naslijeđu – to je odnos gotovo bez elemenata kulture, budući da ga određuje logika profita otuđenih centara moći! Ukoliko pak kulturu razumijete u užem smislu, kao relativno samostalni prostor ljudskog stvaralaštva koji je unutar sebe heterogen i ima i etničku obilježenost, onda dolazite do zaključka da nemate razvijenu multikulturalnost već eventualno bikulturalnost, budući da sve nacionalne skupine nemaju jednake uvjete za svoje kulturne prakse, pri čemu se malo toga poduzima da se situacija promijeni. Negativne posljedice toga osjećaju se i u oblasti interkulturalnosti – budući da znade izostajati ravnopravnosti imate odnos supremacije, a gdjekad čak i hegemonije, dakako od strane onih koji imaju moć.

U tom smislu, treba posvijestiti kako i brojanje pridonosi pravednosti! Čak i kvote mogu biti u istoj funkciji. Na koncu, mora se imati u vidu da je i demokracija ipak stanoviti odnos brojeva. No, ovdje nije problem forma, već sadržaj i namjera. Ako, na primjer, Subotica ima multikulturno naslijeđe i multietnički sastav stanovništva, a ima oboje, naša je obveza da nađemo mehanizme da to u praksi memoriranja grada, na primjer kroz nazive ulica, obdržavamo, i da se u planiranju aktivnosti čije benefite neposredno osjećaju građani vodi računa i o njihovoj heterogenosti, bilo da je riječ o raspodjeli stipendija ili pak o politici nabave knjiga javne gradske knjižnice. No, da bi se to postiglo mora postojati nešto prije toga, a to je spremnost da se prizna da je grad takav i da svi trebaju imati jednaka prava. Nesporazumi počinju upravo zbog težnji za različitim supremacijama, to jest nepostojanju suglasja o naravi naslijeđa i identiteta naše lokalne zajednice te načela na kojima treba da se ustrojava distribucija dobara.

Valja ukazati i na to da je u nas odnos prema multikulturalnosti danas više poza, istina relativno stabilno naslonjena na pristojnu tradiciju, ili simulacija zbog nekakve pomodnosti, nego li je rezultat ozbiljnih i svjesnih nastojanja. Kao takvi, često znaju završavati u apsurdnostima. Na početku je istaknuto da su ovi koncepti dio tradicija liberalnih demokracija, a budući da smo mi s tim tek u povojima... Recimo, ta tradicija podrazumijeva visoko uključivanje javnosti, osobito stručne, u rad organa upravljanja, a mi smo često svjedoci toga da nas vlast i nadalje uveliko uračunava kao podanike. Također, tamo se računa na dugotrajno osmišljavanje određenih koraka a ne na mahnitu brzopletost, što se u nas možda najbolje vidi u slučaju odnosa prema graditeljskom naslijeđu – ruši se gotovo sve kako bi se, valjda, sagradilo starije i bolje.

Još nešto je važno napomenuti – u strahu da ne budu asimilirane, manjinske zajednice se dobrovoljno zatvaraju u vlastite okvire. No od značaja je i sljedeći uvid – geto nikada u povijesti nije bio izbor, to jest stvar dobrovoljnosti! On je posljedica eksluzivnih politika, dakle onih postupaka vlasti koje isključuju određene kategorije stanovništva iz pojedinih segmenata društva. I toga vjerojatno ima i danas, ali nije od primarnoga značaja. Presudnija je demonstracija samodovoljnosti i samodopadnosti ovdašnjih kulturnih krugova, kao i nespremnost za kreativna susretanja. Ono je, pak, posljedica više nesigurnosti i nekompetencija kulturtregera, što je inače karakteristika provincija, nego li planskih nastojanja istih. Stanoviti otkloni se događaju na rubu, to jest kod onih koji još uvijek nisu u posjedu moći.