Ljubi, ljubi, ljubi – Stipana, Istvána i Stevana

Normalne poruke nesnošljivosti svuda oko nas
Zlatko Romić (Cultura) Ovdašnji političari, koji ujedno ulaze i u najuži krug najodgovornijih za stanje u gradu, do sada nisu propustili nijednu prigodu, napose onome tko u nju dolazi iz daleka, Suboticu dočarati kao sredinu u kojoj stoljećima skupa i u slozi živi više nacionalnih i konfesionalnih zajednica. I bez preciznih podataka o tomu koliko su za svog kratkog ovozemaljskog trajanja sami pridonijeli izgradnji bajkovitog meseország-a, s poprilično pouzdanja možemo ustvrditi kako to niti je uvijek bilo tako i, što je još važnije - nije ni danas.
Hrpu loših primjera koji nas okružuju, možemo skromno primijetiti, sporadično i sami pune izljevima verbalnih tvari koje nadiđu njihove mentalne kapacitete. Iako razmjerno davno, još je u živom sjećanju poruka ekološke ljubavi i upozorenja negdašnjeg vijećnika negdašnje Skupštine općine Blaška Gabrića da će se na deponiju "kotiti pacovi, lisice i Cigani". Imao je, naravno, Zeleni Blaško jaku konkurenciju u dobrom dijelu svojih kolega (a ima i danas dostojnih nasljednika) medu kojima se često isticao i László Gyula, napose ako se bilo kojim povodom u raspravi povela riječ o nikad povijesno utemeljenim činjenicama koja je vojska bila na kojoj strani tijekom Drugog svjetskog rata i kako se koja ima tretirati nakon završetka istoga. Naravno, ovo je samo staklić kojim se s vremena na vrijeme "pucuju" mozaici slavnih vremena s govornice velike vijećnice Gradske kuće. Ali, ako se složimo s ocjenom da običan građanin na takvu intelektualnu gimnastiku gleda tek kao na ritualan izlet političara sa sedmog kata suboticke bolnice u reprezentativno gradsko zdanje; ako prihvatimo i činjenicu da za govor mržnje političari (možda ponajmanje u Subotici) ne snose odgovornost niti od predsjednika Skupštine niti (što je još važnije) od sudskih tijela, ne možemo prihvatiti činjenicu da iste te pojave medijima ne uđu niti kroz jedan kadar niti izađu bar kroz jedan mikrofon.
S izuzetkom nekoliko regionalnih ("Magyar Szó", "Hét Nap", "Pannon RTV", "Hrvatska rijec"), opisanom ili temama koje slijede ozbiljno se nije bavio niti jedan lokalni medij. Pogledu nijednog lokalnog medija ne smetaju, primjerice, brojne išarane fasade zidova u
okolici Ekonomskog fakulteta s porukama "Srbija Srbima". Nijedan lokalni medij, naime, nije se zapitao ima li taj teritorijalno-vlasnički slogan i svoju dublju poruku i što ona u biti znači.
Posve je normalno lokalnim medijima da se u samom središtu grada našla parola "'Spartak' Srbima" kao što im je normalno bilo i da zbog stanja na Kosovu kamenicama budu čašćene prodavaonice "McDonaldsa", pekare čiji su vlasnici Albanci ili džamija na Halaškom putu. Ništa dublje, osim pukog izvještavanja, lokalne medije nisu zanimali niti skupovi honvéda otpalog ili mlađahnih pripadnika "64 županije" šljaštećeg perja. Namjesto promptnog reagiranja, uz poziv čelnih ljudi policije i grada za sugovornike, isti ti mediji bave se (najčešće nepripremljeno i površno) svim drugim osim ovom temom.
Upravo spomenuta policija, posebno jedan njezin sektor, nerazdvojivi je dio ovoga Trojstva odgovornih. Ako već mediji svjesno uspavljuju svoju savjest, ovo je državno tijelo dužno po Ustavu i zakonima baviti se ne samo ustanovljavanjem rukopisa onih koji firkaju po zidovima ili bacaju kamenje na privatnu imovinu i vjerske objekte nego bi veći dio javnosti zacijelo obradovali kada bi priopćili kojim su to opravdanim motivima bili vođeni za izražavanje svojega stava. Ovako, svojom otupjelošću na zadatke koji su joj u opisu posla policija otvara potencijalno pitanje nije li možda suština u samoj sadržini poruka? Što, recimo, ako je zakonito ispisivati svojevrsne geografske informacije, pa makar se oni nalazili i na privatnoj imovini, jedne sadržine, a isto to nije, recimo, na drugom pismu ili jeziku? Najbolji primjer za ovo je, recimo, Temerin koji je s Nepoznate Adrese određen kao vojvođanski Belfast u kojemu će se vježbati utvrđivanje granice snošljivosti među mladima, kao najranjivijim dijelovima ljudi različitog nacionalnog podrijetla, a svako njeno prekoraćenje procesuirati i primjereno kažnjavati.
Naravno, u širi krug odgovornih svakako spadaju bar još tri, a potencijalno i četiri institucije: obitelj, škola, nevladin sektor, a potencijalno i vjerske zajednice. Koliko su same pridonijele gašenju nikad ugasle žerave fašizma, najbolji ćete odgovor dati sami ukoliko pokušate doći do odgovora na nekoliko pitanja: kada ste posljednji puta u gradu vidjeli prefarbavanje šovinističkih grafita; kada ste prisustvovali antifašističkoj tribini u organizaciji, recimo, Centra za lokalnu demokraciju; kada ste od djeteta čuli da je na satu građanskog odgoja ili razrednog starješinstva bilo riječi o bilo kakvoj verziji značenja pojma bratstva i jedinstva; koliko ta ista djeca na satovima vjerskog odgoja uče o drugim religijama; kako se osjećaju djeca čiji su roditelji pripadnici malih vjerskih zajednica, iz milošće u javnom govoru stigmatiziranih kao "sekte", i koji zbog toga po slovu zakona ne mogu u školi slušati svoje vjeroučitelje i, konačno, kada ste svoje dijete poticali na učenje jezika svojih susjeda, a koji mu nije materinji, ili ste od njega čuli da samo tako govori jer je podsvjesno naprednije od vas?
Zamislite li se nad ovim pitanjima, jedan od mogućih odgovora svakako će biti da je sva sreća kako nam je u odnosu na to kakvi smo. Jer, svatko tko negira postojanje, makar i potencijalne, opasnosti od fašizacije svoje sredine očito je duboko spavao dok je Breyvik izvršavao Božju pravdu nad grješnom djecom.
(Fotografije objavljene uz tekst imaju samo ilustrativnu funkciju. Nap. ur)