Nepoznati pjesnički rukopis(i) Tibora Sekelja

Nepoznati pjesnički rukopis(i) Tibora Sekelja
Kratki historijat pronalaska „trinaeste pjesme”
Juraj Bubalo (Friendship) Od svih djelatnosti kojima se Tibor Sekelj bavio, pjesništvo je vjerojatno najmanje poznato, barem u okviru njegova književnog stvaralaštva. Razlog tome je sveukupno mali broj pjesama koje je objavio, pretežno u zadnjem desetljeću života, kao i oskudnost njihovih prijevoda objelodanjenih sve do danas – na srpskom, hrvatskom i mađarskom jeziku. Objavljene na esperantu, u raznim časopisima i, posthumno, u zbirci novela i pjesama Kolektanto de ĉielarkoj (Sakupljač duga), Pisa, 1992., Sekeljeve pjesme rijetko su prezentirane u člancima i referatima posvećenim njegovu djelu – na svim navedenim jezicima čijem je kulturnom krugu pripadao.
Premda su mu u Hrvatskoj iste pjesme uvrštene u „antologijsku zbirku poezije izvorno napisane na esperantu”, Kroatia esperanta poemaro, u Zagrebu 1991., tek su recentno dvije pjesme, Čudo i Spašene riječi, objavljene u prijevodu na hrvatski jezik (preveo Božidar Brezinščak Bagola, Republika, 9-10/2022. – u tisku).
Datumi ispod pjesama (s iznimkom njegove najpoznatije pjesme Mi vizitas mian farmon (Posjećujem svoju farmu, koja je tiskana 1961.) navode na zaključak da se Sekelj poezijom bavio samo u poznijim godinama života, isključivo na esperantu. Riječ je, naime, o tek sedam (odnosno osam) objavljenih pjesama. Međutim, u novije vrijeme otkriveni su rukopisi koji ukazuju da pisanje stihova seže u početke njegova književnog rada, štoviše da je s pjesmama vjerojatno i započeo književno stvarati, i to na hrvatskom jeziku, kojim se služio živeći 1930-ih godina u Zagrebu kao student i novinar.
Otkriće dviju dotad nepoznatih Sekeljevih pjesama iz 1937., koje je u ostavštini svoga oca lugara Andrije Kozeličkog pronašla i sačuvala gospođa Ivanka Čebuhar u Fužinama, pružilo nam je u tom smislu važno saznanje.
Osim što tematski potvrđuju da Sekeljeva ljubav prema lutanju s ciljem uživljavanja u prirodu i živote lokalnih ljudi datira iz njegove rane mladosti, pjesme Sa skitnje i Na radu u književno-historijskom smislu svjedoče da se Sekelj pisanjem pjesama nije bavio samo „pod stare dane” niti slučajno ili usput, nego je bilo pripadno njegovim književnim aspiracijama otpočetka. O njegovu interesu za literaturu ponešto govori i Sekeljev posjet Miroslavu Krleži u Zagrebu s Klubom esperantista (Tragovi doživljaja – iz razgovora sa Tiborom Sekeljem, Letopis Matice srpske, knj. 430 (sv.3)/1982.). Studentski kolega i bliski prijatelj bio mu je tada pjesnik Josip Velebit (1911. – 2000.) koji se u to vrijeme već seriozno bavio i pjesništvom i esperantom.
Velebit i Sekelj dijelili su iste književne interese i međusobno su se podupirali, pa se i Tibor ubrzo okušao u prevođenju pjesama na esperanto te je 1939. objavio prijevod antologijske pjesme Eli! Eli! Lama azavtani (u: La suda stelo, 1/1939.) Silvija Strahimira Kranjčevića, čije prevođenje zahtijeva nemalo pjesničko umijeće. Iste godine, nedugo po dolasku u Argentinu, tiskao je i vlastitu pjesmu Homojn! (Ljudi!) u tamošnjem časopisu Argentina Esperantisto (listopad-studeni, br. 162-164.), koja također prije nije bila poznata.
U svjetlu tih otkrića, jedan mali zanemareni detalj iz članka Tibor Sekelj – pioniro de la dua jarcento: biografia eseo, 1989., Sekeljeve suradnice, esperantske književnice Spomenke Štimec o tome kako je Tibor Sekelj (što joj je sam jednom prilikom usputno rekao) svojevremeno iz Južne Amerike u pismu Josipu Velebitu poslao pjesmu u kojoj se jasno osjećala nostalgija za Zagrebom, dao nam je naslutiti da bi se još ponešto od tih ranih, neobjavljenih Tiborovih pjesama moglo pronaći. Pjesnička umješnost kakvu je demonstrirao mladi Sekelj teško je mogla nastati i ostati tek na par pjesama...
Je li dotična pjesma bila „odgovor” na Velebitovu pjesničku zbirku Putnikova pjesma (1940.) koju mu je ovaj, pretpostavljamo, poslao u Argentinu, možemo samo nagađati, ali vjerojatno je da ju je ispjevao u prvim godinama svog boravka u Južnoj Americi.
Na poticaj g. Đorđa Dragojlovića, koji me izvijestio o rezultatima vlastitog istraživanja Tiborova pjesničkog rada, dao sam se na potragu ove „izgubljene pjesme” – na temelju reference iz davnog članka Spomenke Štimec.
Papiri s tekstovima Josipa Velebita su nakon njegove smrti, znali smo, ostali razasuti na više mjesta, ali najveći dio njegove ostavštine završio je u „nacionalnom arhivu u Zagrebu”, čekajući arhivsku obradu i katalogizaciju. Informacija koju sam dobio ranije da se Velebitova ostavština nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, nedostupna javnosti, tome nije proturječila, jer u zgradi današnjeg Hrvatskog državnog arhiva bila je nekad smještena Nacionalna i sveučilišna knjižnica (Trg Marka Marulića 21). Kontaktirajući Arhiv na nekoliko adresa elektroničke pošte, ohrabren prvim odgovorom da „ako je spomenuto gradivo u Hrvatskome državnom arhivu, trebalo bi biti dostupno za korištenje”, primio sam obavijest Odsjeka za arhivsko gradivo da se građa Josipa Velebita ne nalazi u HDA, izuzev dva komada Velebitove korespondencije iz 1971. godine. S adrese druge ustanove slična naslova, iz Državnog arhiva u Zagrebu (Opatička 29), na koji su me uputili, dobio sam isti odgovor, da ni kod njih nije pohranjena ostavština Josipa Velebita, uz savjet da se obratim na arhive Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i – Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
Mjere sprečavanja epidemije koronavirusom koje su tada, početkom 2021., bile na snazi, učinile su komunikaciju elektroničkom poštom vrlo efikasnom: odgovori su, začudo, stizali isti dan. Jedino je u NSK upit trebalo još jednom ponoviti, ali kad je odgovor stigao bio je – pozitivan.
Ostavština Josipa Velebita nalazila se u zbirci nove NSK, ali uslijed drugih poslova i prioriteta, sukladno informacijama koje smo imali, nije bila još ni popisana, a kamoli obrađena. Obećanje da će je narednih dana temeljito pregledati i popisati potaknulo mi je nadu da će pjesmu ipak pronaći. Na upit službenika arhiva o naslovu pjesme, pripomogao sam tek određivanjem okvirnog perioda (1939. – 1943.) kada je pismo s takvom pjesmom Sekelj mogao datirati. Valjalo je pregledati cijelu ostavštinu, list po list.
Za nekoliko dana pjesma je tako i pronađena – ali (opet neko ali) – javili su mi – u gotovo raspadnutom je stanju i treba je restaurirati na odjelu. Je li pjesma na hrvatskom ili esperantu, požurio sam pitati. Na hrvatskom je – odgovor je potvrđivao da je Tibor Sekelj svoj pjesnički (dakle, književni) rad započeo na nacionalnom jeziku.
Desetak dana kasnije obavijestili su me da je pjesma restaurirana, u pristojnom stanju, te da mogu doći u čitaonicu Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK pogledati njezin rukopis, naime u fizičkom obliku, budući da Velebitova ostavština još nije u cijelosti obrađena i složena pa nije dana na zaštitno snimanje.
U tihoj i zatamnjenoj čitaonici upoznao sam lice arhivista s kojim sam korespondirao, izvadio je preda me papir s rukopisom pjesme, i napomenuo da pjesmu nije pronašao unutar nekog pisma, nego među papirima s pjesmama drugih autora koje je Velebit prevodio na esperanto. Papir sam odnio za stol pod svjetiljku; bio je očito pedantno restauriran, jer je pjesma izvorno bila napisana na vrlo tankom papiru presavijenom u četvorine, tako da se list doista gotovo raspao tijekom osamdesetak godina svog postojanja. Ispod imena Tibora Sekelja koje je vjerojatno Velebit dopisao i podcrtao plavom kemijskom nije se mogao iščitati datum, ali uz nadnevak ispod stihova stajalo je „Zgb“. Pjesma je ispisana crnom olovkom sitnim karakterističnim Sekeljevim rukopisom. Naslov nije bio čitljiv, i neki stihovi su bili slabo vidljivi. Na danjem svjetlu izvan čitaonice napravio sam više snimaka, kako pjesme u cjelini, tako i pojedinih strofa koje su se slabo vidjele. Snimke sam ushićeno poslao Đorđu u Suboticu – kao konačni rezultat potrage.
Na svijetlom zaslonu kućnog kompjutora, uz malko uvećavanja i domišljanja, odgonetnuo sam njezin (vjerojatni) naslov i sve stihove. Osim formalnih detalja koje sam opazio u NSK, sumnju da to nije Tiborova pjesma iz Argentine potvrdio je tad i sadržaj pjesme. „Hoću da znam…, posvećeno gospođici…”: iskazi zaljubljenosti i znatiželje, upućeni djevojci na kasi studentske menze, proživljeni su u trenutku njihova poetskog ispisivanja. Ovo nije mogla biti pjesma „u kojoj se jasno osjeća nostalgija za Zagrebom”, već nova, dosad nepoznata Tiborova pjesma koju je sačuvao Josip Velebit, najveći hrvatski (možda i jugoslavenski) prevoditelj s esperanta, iz vremena njihova zagrebačkog drugovanja. Nakon pjesme Sorĉa ŝalo (Čarobni šal), na koju sam nekako istovremeno naišao prelistavajući stare brojeve časopisa Hrvatskog saveza za esperanto Tempo (2/2012.), Hoću da znam je trinaesta pjesma koju pridružujemo poglavlju pjesama Tibora Sekelja. Nadamo se da poneke pjesme, uključujući i onu „nostalgičnu” iz njegova argentinskog pisma, još čekaju biti otkrivene na sličan način.
••••••
Tekst je deo projekta
Tibor Sekelj - Magija sličnosti i razlika
koji je sufinansirao Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama
Prilozi odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije ili Pokrajinskog sekretarijata