Jezik je brži od pameti

Jezik je brži od pameti
Zašto se kaže da je jezik brži od pamti?
Nikola Perušić (Society/Cogito, ergo sum) Zašto? Pa naravno zato što čovek kada kaže nešto bez dosta razmišljanja dolazi u situaciju da drugog može povrijediti svojim riječima, reći nešto                                              za čime će on osobno zažaliti i slično. Dakle, imamo tri elementa, nešto u čovjeku što želi izletjeti, imamo sugovornika i, naravno, imamo jezik, sredstvo komunikacije.
Kada nemamo što reći, kada nema komunikacije, nema niti nesporazuma. Ali onda nema ni kontakta, udaljeni smo i izolirani jedni od drugih na ego razini. Postoje i tišine koje spajaju, od meditacije do ljubavnog žara, ali tada se osobnost rastapa u zajedništvu. Na pojedinačnoj, ego razini, govor je most putem kojeg ostvarujemo kontakt s drugima.
Ako je centar za govor mozak, dakle razum, ako govor nije spontana životna funkcija poput disanja, kako se onda može dešavati da se otrgne kontroli mozga i da samostalno nešto producira, te da kasnije razum žali za izrečenim riječima? Znači, jezik nije proizvod razuma, već razum naknadno djeluje. Dešava se i da čovjek svojim razumskim dijelom pokuša nešto osmisliti za reći, pa kako počne pričati ipak ispriča nešto drugo ili nešto drugačije.
Kako to pojmiti? Bez razuma nema govora, niti komunikacije, a ona mu ipak nije podređena. Je li komunikacija kontakt nas sa samim sobom? Je li jezik, govor, zapravo ulazak u nutarnji bunar iz kojeg onda zatim izbija ponekada suša, nekad mirna voda a nekada gejzir, vruć ili hladan tuš?
Postoji neko tumačenje da ljudi imaju sive ćelije ne samo u mozgu nego i drugdje u tijelu. Kaže se da ih ima dosta u trbuhu, samo nisu skupa na jednom mjestu, drugačije su povezane pa ih drugačije i rabimo. Jesu li te ćelije u svezi s govorom? Postoji jedna američka izreka – guts talk, govor utrobom – kada izravno kažemo teške stvari.
Je li zato jezik brži od pameti, jer potječe iz utrobe?     

                                                                    
Ako je tomu tako, pada mi na pamet da organiziram napredne tehnike učenja jezika. Umjesto onih slušalica i programa za učenje stranih jezika, kada izdvoje svijest iz vanjskih utjecaja i ubacuju samo verbalne sadržaje u svijest i podsvijest, kako bi se što brže naučio jezik, kao pilići odrasli u inkubatoru koji narastu za rekordno vrijeme, a da nisu vidjeli Sunca niti okusili trave, tako se uče jezici bez integrativnog povezivanja. Ja bih pak podučavao jezike putem trbuha, dakle kuhinjom, recimo tečaj talijanskog uz pizze i paste, tečaj francuskog uz šampanj, njemačkog uz kobasice, grčkog uz giros i tako dalje. I davao bih ocjene za naučeno umjesto onog suhoparnog A+, C-, to bi bili naslovi: mali od kužine, degustator, gurman, chef.
Već sam ogladnio. Idem se pozabaviti bosanskim jezikom, jezikom pita, sirnica i zeljanica.