Grad svjetlosti, ljubavi i tolerancije

Grad svjetlosti, ljubavi i tolerancije
Putopis iz svjetske prijestolnice stila: Ovaj neponovljiv kutak Univerzuma posjećuju armije turista radi razgledanja ali i gomile došljaka kako bi se nastanili u njemu i dosegli ljepšu budućnost
Nikola Perušić (Society) Dolaskom u Pariz, rabljenjem javnog prijevoza čovjek može upoznati sve moguće nijanse ljudske kože. Od bijele do apsolutno crne, žute, blijedotamne, svijetlosmeđe, tamnobijele... Kroz tu se raznolikost očituje ne samo grandioznost ove velike nacije koja se sa svojim ranijim teritorijama prostirala na mnogo kontinenata, već i ona druga veličina – tolerancija. Nema određenih uloga, podređenih ili nadređenih u ovom miksu. Svatko je kovač svoje sreće. Neki su bijelci klošari, drugi su u skupim odijelima, neki crnci prodaju đinđuve, a drugi čitaju financijske magazine noseći kravate. I sve kombinacije između, koje možete zamisliti.
Nakon tolerancije, pređimo na ljubav. Mjesto koje je u svjetskim i milenijskim razmjerama rasadnik pjesnika, slikara, glazbenika i umjetnika svih vrsta. Ne bismo ni mogli navesti sve one koji su ovdje stvarali. Bili su gonjeni ljubavlju. Ljubavlju prema ženi, prema ljepoti, prema uzvišenosti, prema domovini, prema ljudima, jednakosti, bratstvu, prema užitku, prema svijetu i životu, prema Bogu, prema vječnosti i prema trenutku. Pariz je opijen ljubavlju. Ogroman broj turista iz cijelog svijeta, tu su svi oni koji su dugo štedjeli kako bi si priuštili dolazak u grad čije ime odzvanja emocijama. Gledam roditelje kako nose djecu u lokalni vrtić, vode po troje-četvoro djece, ne boje se većih obitelji. A ne kao koda nas gdje se stežemo i za jedno. Gdje je ljubav, straha nema.
Svjetlost
Pariz se pak najčešće naziva gradom svjetlosti. Jer je grad napretka. Bio je na čelu tehničkog progresa industrijske revolucije, kada je električno svjetlo upaljeno, kada su kopane metro linije. Njegova najpoznatija građevina sagrađena je kako bi ovjekovječila tehnički napredak, kako bi svjetlost sijala ne samo na njegovim ulicama već i 300 metara u vis. Svjetlo, energija, sjaj, blještavilo, glamur. To nije jedina svjetlost koja će nam zapasti za oko. Obzirom kako se nalazi mnogo sjevernije, dan traje mnogo dulje nego kod nas. Valja dočekati 10-11 sati navečer dok ne padne mrak. Svjetlosti doista ima u izobilju.
Malika Peyront rado ugošćava znance koji dolaze u njen grad. Rado pokazuje znamenitosti, nije joj teško krenuti u dugu šetnju i po ko zna koji put izaći u susret prijateljima. Ona je također doselila ovdje kao i brojni mladi ljudi. Na ulicama Pariza susrećem mlade, zdrave, opuštene, zaljubljene ljude. Čak se ni prosjaci ne nerviraju mnogo. Sve je tako nestvarno. Kao da nismo na planetu koji se tako dugo bori s krizom, otpuštanjima i pravim osobnim i obiteljskim dramama. Ovo je mjesto zaštićeno od toga. Vikanje sam začuo tek na periferiji, u žurnom prometu. Ali, centar nameće svoj lagani ritam. Nisam se začudio kada sam saznao da se ljudi ovdje rado doseljavaju. Ne samo iz Afrike i udaljenih frankofonskih krajeva Azije, već i sa sela. Upoznajem Gabrijela, Talijana hrvatskog podrijetla, koji želi postati turistički vodič. Ljudi su vođeni snovima, a oni se na javi ostvaruju uz upornost i osmjeh. I Malika i Gabrijel su ekološki aktivisti. Bave se svjetskim pitanjima mada zasigurno imaju dosta i vlastitih problema kao i svatko, mada žive u gradu koji nikada ne spava, i gdje je tako lako zaboraviti probleme.
Užici
Gastronomija je nezaobilazna. Preludije sireva se nadopunjuju pjesmama slastica. Postoji ne mali broj dućana specijaliziranih za nebrojene vrste sireva, a slastičarne su na svakom petom koraku. Život je sladak ovdje, ima veličanstven okus. Pogotovu ako se kombinira s vinima, mada ni pivo nije loše. Dapače. Paleta užitka, jer je reći hrana preskromno, je zadivljujuća. Od najraznovrsnijeg voća i povrća, do plodova sjevernog i sredozemnog mora, preko patki, teladi, šunke – sve uklopljeno bagetom, kroasanima, kruhom svih oblika i nijanski.
Neću niti pokušati nabrojati građevine koje krase ovo unikatno mjesto u Univerzumu. Niti umjetnine koje se nalaze u tim zgradama. Rijeka Sena mirno teče, duž njenih obala nalazi se dosta zelenila. Drveće se čuva sveudilj, a parkovi s četvrtasto obrezanim krošnjama oduzimaju dah. Ponekad je sve to nestvarno. Jesu li park stavili u grad ili su grad sagradili u parku?
Gotovo uvijek kada sam putovao negdje u inozemstvo, slučaj je tako htio da naletim na nekoga iz Subotice. Sada se to nije desilo. To me navodi na misao: kada bi se češće dolazilo ovdje, svijet bi bio ljepše mjesto. Što se od života može tražiti više od pobrojanog?