Romski u službenu uporabu!
Romski u službenu uporabu!
Uvažavanje stvarnosti na primjeru Beča i jedne nacionalne zajednice u Subotici
Zlatko Romić (Society, Society) Realnost je da se u ovom momentu ne zna udovoljava li brojka pripadnika romske nacije u Subotici zakonskom minimumu koji je potreban da bi neki jezik ušao u službenu uporabu, ali je realnost i ta da su hrvatski jezik i bunjevački govor to postali po načelu pozitivne diskriminacije, kao i to da se romskim koristi veliki broj naših sugrađana i da se on svakodnevno može čuti na ulicama našeg grada.
Na metro postaji Erdberg u Beču automat za karte u gradskom prijevozu nudi vam opciju za kupovinu na desetak jezika, među njima i na hrvatskom. A postaja Erdberg samo je jedna od sličnih koja svojim korisnicima nudi takvu mogućnost.
S druge strane, opće je poznata činjenica da je u Beču samo jedan jezik službeni (njemački), ali je – o tome mogu posvjedočiti svi njegovi stanovnici ili oni koji su u njemu 
makar jednom bili – također opće poznata činjenica da je Beč jedan u nizu svjetskih „babilonskih kula” u kojemu se na svakom koraku isprepliće mnoštvo jezika kojim govore njegovi žitelji. Ono što, pak, Beč izdvaja u odnosu na većinu sličnih metropola u svijetu i što ga čini jednom od prijestolnica tolerancije i liberalizma jest upravo njegova sposobnost da „uvidi stvarnost” i da tu realnost pretvori u vlastitu korist.
„Priznavanje stvarnosti”
Kakva korist za Beč(ane) proizlazi iz činjenice da se na automatu za kupovinu karata na stanici Erdberg nudi opcija na desetak jezika? Prije svega zbog toga što svojim korisnicima omogućuje precizno razumijevanje ponuđenih varijanti kupovine: karta za jednu vožnju, dnevna, trodnevna, tjedna, mjesečna... Na taj način vlasti u Beču i praktično su „priznale stvarnost” da u tom gradu živi – ili u njega dolazi – mnoštvo ljudi koji ne govore njemački (pa ni engleski, talijanski, španjolski...), a kako je cilj komunikacije međusobno razumijevanje, tako su im tu uslugu i pružili. Osim toga, takvim pristupom priskrbili su i sebi neupitnu korist, jer su u startu otvorili mogućnost za potencijalno smanjenje broja „padobranaca”, odnosno „švercera” u javnom prijevozu Wiener Linena. Drugim riječima, vlasti u Beču na ovom sitnom primjeru (a ima ih mnoštvo sličnih) pokazale su da spoj lijepoga i korisnoga nije samo puka uzrečica.
Kako, pak, mi stojimo s lijepim i korisnim, bar kada je riječ o jeziku, odnosno jezicima? Na prvi pogled odlično, čak idealno u odnosu na Beč. Vojvodina, kao što je poznato, u službenoj uporabi ima šest jezika, a Subotica odnedavno četiri. U tom smislu, iako bar 17-18 puta manja po broju stanovnika, Subotica je čak četiri puta „veća” od Beča, a po jednoj stvari čak i jedinstvena u svijetu, jer je za potrebe dnevne politike Skupština grada dijalekt ove godine proizvela u jezik! To, međutim, sada nije tema, pa se usredotočimo na drugi dio, a koji glasi: kako to funkcionira u praksi? Odgovor na ovo jednostavno pitanje također je jednostavan: ovisno o tomu kako se na to pitanje gleda. Ako, recimo, pogledamo službene dokumente lokalne samouprave, nazive javnih poduzeća u njezinoj ingerenciji, ploče s nazivima prigradskih mjesta... stvar i ne stoji toliko loše: načelo višejezičnosti se uglavnom poštuje. Istina, i tu bi se dalo naći zamjerki (službene internetske stranice javnih poduzeća, recimo), ali hajde da ne budemo zlonamjerni i tamo gdje dobra volja očito postoji.
Praksa iz Beča, o kojoj smo pisali u uvodu teksta, u Subotici i Vojvodini ipak ima posve drugi lik. Primjera radi, nerijetko će se na teritoriju Grada i Pokrajine naići na putokaze pisane isključivo ćiriličnim pismom, što osim elementarne nekulture onih koji o tim pitanjima brinu govori i o njihovoj ortodoksnoj gluposti. Putokazi, naime, služe za to da budu razumljivi svima, pa tako i strancima kojih, na sreću, ima dovoljno na našim drumovima. Drugima riječima, putokazi ne služe za to da se preko njih pokazuje u kojoj (i kakvoj) se državi nalaziš nego da te upute u željenom pravcu. Za takvo što – pokazivanje u kojoj (i kakvoj) se državi nalaziš – služe neke druge stvari: zastave, grbovi, mape, himne, uniforme... Uglavnom, lako i jednostavno za razumijevanje svima – osim onima koji bi o tome trebali razmišljati. Kada je, pak, riječ o državnim ustanovama u gradu (sudstvo, policija, pošta...), ocjena o primjeni višejezičnosti je također stvar rakursa iz kog se na ovo pitanje gleda: blagonamjerni ljudi, dakle oni koji ne traže dlaku u jajetu, vjerojatno bi rekli da se ona poštuje u zadovoljavajućim 
okvirima dok bi „zlice” gotovo u svakoj instituciji mogli pronaći elemente koji ne zadovoljavaju usvojene zakonske norme. Isto bi se moglo reći i za medije u Subotici: s jedne strane svaka zajednica ima svoje dnevno, tjedno ili mjesečno glasilo, radio ili TV emisiju, a s druge... s izuzetkom nekoliko portala i radio stanica, svima njima osnivač je Pokrajina, a ne grad.
Posve isto, a skroz različito
Ima u ovoj priči, međutim, nešto što je ujedno i gotovo istovjetno i posve različito u odnosu na uvod o Beču, a tiče se upravo „spoznaje stvarnosti”, odnosno uvažavanja realnosti. Riječ je, naime, o tome da i u Subotici živi mnoštvo ljudi koji govore različitim jezicima. Ako se lokalna samouprava (kao i Pokrajina, uostalom) do sada pokazala kao poprilično liberalna u tom smislu, priznavanjem tri jezika i jednog dijalekta službenim na svom teritoriju; ako su u dva od tri slučaja (hrvatski i „bunjevački”, s izuzetkom mađarskog) lokalne vlasti zažmirile na slovo zakona i primijenile tzv. pozitivnu diskriminaciju da se i njihov jezik i govor nađu u službenoj uporabi, postavlja se pitanje zašto se to ne uradi i kada je riječ o romskom jeziku? Realnost jeste ta da nitko – recimo Romsko nacionalno vijeće (čije sjedište nije u Subotici) ili pak Romski kulturni centar (čije sjedište jeste u Subotici) – do sada u Gradsku kuću nije uputio inicijativu da i ovaj jezik uđe u službenu uporabu. Realnost je i ta da se u ovom momentu ne zna udovoljava li brojka pripadnika romske nacije zakonskom minimumu koji je potreban da bi neki jezik ušao u službenu uporabu, ali zar primjeri poput hrvatskog i „bunjevačkog” ne govore upravo u prilog tvrdnji kako se sve može kad se hoće? S druge strane, realnost je i ta da se romskim (i to odavno, a danas sve više) koristi veliki broj naših sugrađana i da se on (baš poput srpskoga, hrvatskoga ili mađarskoga na ulicama Beča i drugih gradova u svijetu) svakodnevno može čuti na ulicama našeg grada.
Što bi, onda, u ovom slučaju bilo „prihvaćanje stvarnosti” u Subotici? Možda načelo Muhameda i brijega, odnosno ako to do sada nije učinila nijedna romska organizacija, što (ili tko) priječi lokalnu samoupravu da i u ovom slučaju načini prvi korak na putu pozitivne diskriminacije i pozove njihove predstavnike na konzultacije u vezi s ovim pitanjem? Takvim činom čelnici Grada ne samo da bi obradovali pripadnike naših sugrađana romske nacionalnosti i na praktičnom primjeru pokazali svoju širinu nego bi i dokazali vlastitu pragmatičnost. Poput koristi za Wiener Linien, i subotička bi lokalna samouprava priskrbila sebi korist, jer bi pružila mogućnost da pripadnici romske nacionalne zajednice bitne životne
stvari imaju na jeziku koji najbolje razumiju. A koji se bolje razumije od materinskog, odnosno od onoga kojim svakodnevno komuniciraš? Vjerujem da će protivnici ove inicijative kao argument izvući pitanje „a kojim to romskim”: ovim kojim govori domicilno romsko stanovništvo ili onim kojim govore Romi s Kosova; ovim kojim govore Romi u mađarskim sredinama ili onim u nemađarskim...? Što se potpisnika ovih redova tiče, odgovor je također jednostavan: kojim se dogovori. A može i na svim. Protivnici ove ideje možebitno će reći da 
će, nastavi li se s ovakvom praksom pozitivne diskriminacije, isto pravo imati tražiti i predstavnici njemačke, židovske, slovačke, rusinske ili neke druge nacije koja živi u gradu. Što se potpisnika ovih redaka tiče, odgovor je također jednostavan: a zašto ne bi imali to pravo kao ljudi koji žive u ovome gradu i koji plaćaju porez? Plus, kada je riječ o Romima, inicijativa a naknadno i uvođenje romskog u službenu uporabu na teritoriju grada bio bi i jedan vrlo plastični i konkretni primjer inkluzije ove populacije u širu zajednicu, i to prije svega „aktom dobre volje”. Ako bi protivnici ove ideje kojim slučajem postavili pitanje koliko to staje, odnosno koliko to poskupljuje troškove lokalne administracije, prije odgovora na to neka razmisle koliko je novca ulupano u neizgrađeni (zatvoreni) bazen u Dudovoj šumi, na bespotrebne spomenike o trošku proračuna ili pak na otvorena kršenja zakona u vidu protuzakonitih rušenja i gradnje u središtu grada ili pak na Tresetištu. Neka razmisle i o tomu tko je to činio i je li za išta od spomenutoga odgovarao.
Na koncu, da može biti pragmatičan poput Bečana grad Subotica je pokazao nedavno: na ulaznim vratima na autobusnom kolodvoru, osim na srpskom i engleskom, informacije bitne migrantima bile su napisane i na dva-tri jezika kojima se neki od pripadnika ove populacije služe. Bojim se, međutim, da su motivi za ovu vrstu „pozitivne diskriminacije” bili posve druge naravi.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tekst je deo projekta Afirmacija kulture dijaloga i tolerancije koji je sufinansirao Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – manjinske zajednice
Prilozi odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije ili Pokrajinskog sekretarijata
