Bog će ga znati

Bog će ga znati
Teološko-heretički osvrt na lingvistički fenomen esperanta i njegovu budućnost
Zlatko Romić (Story) Ako je vjerovati anonimnoj Božjoj tajnici – nakon što je Jahve nakon Potopa ponovno napučio planet – „sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste” (Post 11, 1). U kratkoj priči koja poslije toga slijedi svjedokinja Postanka svijeta piše da su ljudi, seleći se s istoka, naišli na jednu dolinu u zemlji Šinearu i tamo iz nepoznatih razloga odlučiše prvo praviti opeke te ih peći da otvrdnu, a zatim i podići si grad i toranj s vrhom do neba s konačnim ciljem da si pribave ime kako se ne bi raspršili po svoj zemlji.
Zahvaljujući istom izvoru već ranije smo saznali da Bog sve voli imati pod svojom kontrolom, pa otuda ne čudi što se, saznavši za megalomanske ambicije ljudi kakvih do tada nije bilo, Jahve spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Sjedeći blizu njega, anonimna je tajnica vjerno utipkala riječi zabezeknutog Jahvea: „Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije” (Post 11, 6-8). Nastavak je poznat: Jahve ih rasu odande po svoj zemlji, te ne sagradiše grada koji se – ako je vjerovati anonimnoj tajnici – zvao Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima i odande ih raspršio po svoj zemlji.
Na žalost, čitatelji ovog nevjerojatno(g) zanimljivog štiva nikada neće biti u mogućnosti saznati zašto je i kako to Bog uradio, napose ako se to usporedi s Njegovim kasnijim nastojanjima da preko Svoga Sina (Kojega je očinski žrtvovao) ujedini čovječanstvo u vjeri koja je u početku bila namijenjena samo Izabranom narodu. Ali, kako je Bog apsolutno nedokučivo biće, čitatelju ostaje da se zadovolji i ovako šturim opisima Njegove tajnice iz kojih se ipak jasno razumiju Njegove osobine koje su zajedničke i grješnome čovjeku: bezgranična znatiželja (opisana gradnja Babilonske kule), tanki živci (prizor s jabukom u Edenu), gnjev i osvetoljubivost (već spomenuti Potop, a ništa bolje nisu prošli ni žitelji Sodome i Gomore), taština (po cijelom Starom zavjetu), a u trenutcima dokolice i smisao za neslane šale, odnosno sadizam (slučaj s nesretnim Abrahamom i njegovim sinom).
Sam Bog će znati je li Jahve u svoje univerzalne planove uvrstio da 15. prosinca 1859. u obitelji Zamenhof iz Bjalistoka bude rođena beba koju će roditelji nazvati Ludwik Łazarz i je li mu – pod prividom demokratski izabrane osobne slobodne volje – unaprijed povjerio misiju koju je On sam stoljećima (moguće i tisućljećima) ranije na poprilično netaktičan i nadasve netransparentan način prekinuo i je li tim izborom Jahve makar i posredno priznao da je negdje pogriješio, što mu, uostalom, ne bi bilo prvi puta. Bilo kako bilo, ljudska povijest će zabilježiti da se mladi Ludwik Łazarz Zamenhof već u drugoj polovici XIX. stoljeća počeo zanimati za ono što su – Dok ih Jahve nije rastjerao – posjedovali (i) njegovi preci: jedan zajednički jezik. Zamenhof je, ako je vjerovati povijesti, bio toliko gorljivo istrajan u toj ideji da je 1887. u Varšavi objavio i udžbenik zajedničkog jezika pod nazivom „Dr. Esperanto”.
Tako je – u vrijeme kada su već odavno izumrli i moćni staroegipatski, starogrčki i latinski; kada su s lica Zemlje nestali slavni jezici Inka i Asteka – bačena klica ideje o ujedinjenju svih ljudi u jedan jezik. Klica je, kao što je poznato, našla svoj put do plodnoga tla u umovima jednog broja ljudi i odmah dala svoj plod u vidu Zamenhovih sljedbenika. Ali, baš kao što je to bio slučaj i s Marxovim sljedbenicima o društvu ravnopravnih ljudi u kom će radnici biti jedina (znači dominantna) klasa i nastavljači ideje esperanta već od starta će biti suočeni s moćnim protivnicima koji će vremenom mijenjati samo svoj zvučni lik: taman kada je francuski izgubio svoj svjetski primat, pojavio se engleski koji danas suvereno vlada na globalnoj razini, uvlačeći se u pore i tako brojnih govornika kao što su Kina, Rusija ili Japan, pa i Afrika i cijela Latinska Amerika i dobar dio arapskoga svijeta.
Iako entuzijazma kod esperantista nikada nije nedostajalo – o čemu svjedoči i njihova rasprostranjenost diljem svijeta, rječnici, gramatike, objavljena djela na tom jeziku, znanstveni radovi, katedre na fakultetima i brojni tečajevi za početnike – ideja da upravo esperanto bude jezik koji će povezivati sve ljude od početka do danas bila je u sjeni njegovih jačih protivnika. Razloga za to zacijelo je mnoštvo, ali jedan je osnovni: esperanto nikome nije materinski, a kao takav se ne uči niti u jednoj zemlji na svijetu, bez obzira na njezinu veličinu i broj govornika.
Što je, onda, dobro u ovoj (za sada) utopističkoj ideji? Kako je već poznato da je nepoznato na koji je način Jahve pobrkao jezike, po istom načelu nepoznato je i kako im je ustanovljavao gramatička i pravopisna pravila, čineći ih različitim po kompliciranosti učenja čak i kod onih koji ih zovu materinskim. Poznato je, naime, da se za neke današnje jezike kaže kako su teški za učenje zbog njihove komplicirane morfološko-sintaksičke građe dok se za druge tvrdi kako su po istim standardima „laki”, a za neke čak i da su, valjda zbog leksičkoga fonda, jednostavni ili čak i „primitivni”. Kako god bilo, jezični stručnjaci – a posebno oni koji su ga usvojili i govore ga – listom tvrde da je esperanto zbog svoje jednostavne gramatike i leksike uzete iz najdominantnijih skupina govornika (zapadne civilizacije) neusporedivo lakše naučiti u odnosu na bilo koji drugi strani jezik, i to mu je osnovna prednost u odnosu na sve druge. Upravo stoga govornici esperanta u startu imaju prednost u odnosu na sve ostale koji se kao „drugim”, odnosno nematerinskim jezikom služe u cilju sporazumijevanja, jer ih razdvajaju ogromne jezične razlike. Drugim riječima, ako na stranu stavimo poliglote (čiji je broj, objektivno, u porastu), esperanto se i danas, i to u praksi, može pojavljivati kao „zamjenski” u odnosu na „svjetski broj jedan”, odnosno engleski. Problem je, međutim, u tome što ista ta praksa to i poriče, jer je broj govornika esperanta iz ranije navedenih razloga (nije materinski niti se kao takav uči, razmjerno mali broj obrazovnih institucija u kojima se izučava...) nepoznat i uglavnom je predmet nagađanja, s minimalnim licitiranjem od sto tisuća do maksimalnih dva milijuna, što je svakako zanemarivo u odnosu na ukupno stanovništvo Zemlje, čija je brojka nedavno premašila osam milijardi.
Noviji dokumenti nisu zabilježili – a ni On se o tome nije javno očitovao – kakav je stav Jahvea spram jezika čija je ideja u osnovi ista kao i onih u Babilonu. Je li zadovoljan time što se status govornika esperanta zadržao u elitističkom rangu kakav čine profesori, teolozi, liječnici ili pravnici koji međusobno nerijetko komuniciraju na latinskom? Ili, kao što je kroz Stari zavjet toliko puta dokazao, ni sam nije siguran što zapravo želi, pa pušta da se stvari odvijaju same od sebe, a kada se samo Njemu poznati rezultat počne nazirati postupit će kao i uvijek do sada: oportuno, odlučno i grubo, bez obzira na uloženi trud i potrošenu energiju na opit koji je možda i po Njegovoj volji započeo Zamenhof? Ili se jednostavno dobro zabavlja, baš kao što to očito čini od samoga Postanka, birajući po vlastitom ćefu narode koji su mu po volji i one koji nisu, nerijetko dopuštajući onim jačima i brojnijima da pljačkaju, pale i ubijaju one slabije i malobrojnije, i nerijetko se i sam miješajući u ishod te borbe kako bi mu rezultat bio po volji. Što god od navedenoga ili mnogo čega nenavedenoga bilo, Jahve – ako je On stvorio čovjeka, a ne čovjek Njega – moguće teže razumije ono što čovjek s viškom razuma, a manjkom empatije za dogmu iskonski osjeća: potrebu za razumijevanjem. U tom smislu, esperanto je jedna lijepa ideja čiji se ishod najpreciznije da definirati riječima „Bog će ga znati” (vidjeti naslov).
••••••
Tekst je deo projekta
Tibor Sekelj - Magija sličnosti i razlika
koji je sufinansirao Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama
Prilozi odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije ili Pokrajinskog sekretarijata