Refleksija o Lojzinom Ričniku

Refleksija o Lojzinom Ričniku

Subotica je grad koji više od dva stoljeće čini središnjicu kulturnog i političkog života bunjevačkih Hrvata, a to je i danas. U Subotici žive ljudi višenacionalnih, kulturalnih i vjerskih opredjeljenja

Lazo Vojnić Hajduk (SU&Surround) Kroz povijest subotičani su pokazali visok stupanj tolerancije i suživota. Po broju stanovnika u spomenutom vemenskom razdoblju bunjevački Hrvati u dužem periodu predstavljali su većinu u gradu, no danas to više nije tako. U nekim povijesnim razdobljima klima za rad i afirmativna podrška stvaralaštvu, kulturno-prosvjetnom, informativnom i literarnom, nije bila na potrebnoj razini. U popisu stvaralaštva radinih i kreativnih pojedinaca pojavljuje se niz uradaka koji oslikavaju visok standard intelektualnog potencijala.

Jedan od stvaratelja je i naš sugrađanin, pripadnik zajednice bunjevačkih Hrvata, poznati Alojzije Stantić, sakupljač i bilježnik sadržaja etno baštine, pisac, tumač, interpretator, istraživač. Napisao je veliki broj novinskih članaka u Subotičkim novinama, Hrvaskoj riječi, Zvoniku, Glasniku Pučke kasine, Glasu ravnice, Subotičkoj Danici. Napisao je i izdao tri knjige kao plod etno istraživanja, dvije knjige su mu ostale u rukopisu, a posebno mjesto u stvaralaštvu i kulturnom radu zauzima istraživački i sakupljački rad na izradi dijalekatskog riječnika bunjevačkog govora. Riječnik je skoro završen, ali bez stručne i financijske podrške institucija u našoj zajednici, autor nije imao hrabrosti i volje pokrenuti tisak skoro završenog kapitalnog djela, Ričnika.

Krajem 2020. godine uz ispijanje kave razgovarao sam s autorom Ričnika Alojzijom Stantićem o sudbini tog kapitalnog djela. Kako spasiti rječnik i afirmirati tako mukotrpan i dugotrajan rad (oko deset godina) na tom djelu. Dogovorili smo se da ćemo uz jednostavnu grafičku intervenciju, bez lektoriranja i redigiranja teksta, skupiti tekst u jednu cjelinu i tiskati kao radni materijal, ukoričeno, uredimo u obliku knjige.

Ovaj rukopis pred nama „pripremio” sam s namjerom zainteresiranom dijelu javnosti dati do znanja kako je Alojzije Stantić, ulažući ogroman trud i energiju, prikupio značajan broj (do sada najveći broj – 12.878) riječi govora bunjevačkih Hrvata, riječi ikavice, dijalekta hrvatskog jezika koji se govorio u okolici Subotice. Ne ulazeći u lingvističke i filološke kategorije vrjednovanja ovoga opusa, smatrao sam vrlo važnim u javnosti prikazati i na ovaj način predstaviti postojeće kulturno blago, Ričnik, djelo Alojzija Stantića. Ričnik, nažalost, nije naišao u našoj hrvatskoj zajednici na put za tisak koji bi po mojoj ocjeni morao biti pronađen i takvo djelo trebalo je biti tiskano. No, to se nije dogodilo.

Istina, nije ovo prvo pojavljivanje dijalekatskog rijećnika u javnosti. U zadnjih sto godina na izradi riječnika radili su istaknuti intelektualci iz zajednice bunjevačkih Hrvata, kao što su Ambrozije Boza Šarčević, Josip Andrić, Balint Vujkov, Ante Sekulić, Marko Peić, Suzana Kujundžić i Alojzije Stantić. Rezultati njihova rada su tiskani riječnici u nacionalnoj zajednici bunjevačkih Hrvata koji se pojavljuju u javnosti u dvadesetom stoljeću kao uspješno završeni dijalekatski riječnici.

Još nekoliko riječi o rukopisu Ričnika Alojzija Stantića. Ovaj podhvat nije nimalo lagan posao. Prikazati nešto što nije dovršeno, podrazumijeva odrerđenu hrabrost. Odlučili smo, s autorom zajedno, da je ovo jedan od puteva kojim će se doprijeti u javnost na specifičan način. Rukopis, djelo, rječnik, kojega predstavljamo nije još spreman za tisak. Potrebno je učiniti dodatne lekture, korekture, lingvističke analize i onda usmjeriti projekt u tisak. Nitko nije do sada prepoznao značaj ovog projekta. Nadam se da će ova akcija ipak uroditi plodom.
Naš veliki i neumorni sakupljač leksičkog blaga, Alojzije Stantić, učinio je neprocjenjivu i kvalitetnu podlogu za određivanje fonetskih vrijednosti našeg bunjevačkog govora. Otvorio je nove prostore u fonologiji govora bunjevačkih Hrvata. Neumornim, dugotrajnim i savjesnim sakupljačkim radom silno je želio povećati riznicu leksičkog blaga bunjevačkih Hrvata.
Svojim skupljačkim radom daje svoj obol da bunjevački leksemi ne odlutaje u zaborav.

Makar je, tokom povijesti, bunjevački govor upao u proces sintaktičke i morfološke prilagodbe, jezičkim elementima ipak je u konačnici sačuvan jedinstveni lik našem bunjevačkom idiomu (prepoznatljivom govoru).

Jasno je kako nije namjera ovoga riječnika biti opera omnia bunjevačkog ikavskog govora autora Alojzija Stantića, ali ugrađena ljubav u njegovo rađanje, daje nam pravo vjerovati kako je on nastao u znaku potvrđivanja bunjevačke ikavice u hrvatskoj jezičnoj skupini.
Kad se radi o jeziku-govoru koji je stoljećima izoliran od matičnog jezika Hrvata u Hrvatskoj, te je konstantno izlagan dezintegracijskim procesima u kojima je gubio svoja sustavna svojstva na svim razinama jezičnog izraza, hvale je vrijedno kad se nađe netko koji ulaže sve svoje intelektualne potecijale u oblikovanje rezultata svog istraživanja i sakuplajnja.

Problemi koji se nameću pri izradi rječnika nisu ni jednostavni, već veoma specifični. Zato sa sigurnošću izlazimo u javnost i tražimo podršku i nudimo suradnju za realizaciju projekta kojega je započeo Alojzije Stantić.

Ove misli, koje smo mogli pročitati u predhodnih nekoliko redaka, imaju biti poticaj, kada već vodeće strukture naše zajednice nisu našle, niti jedan razlog podrške, niti su se potrudili dati svoj prilog u kulturi življenja svoje zajednice podrškom ovog projekta. Mislimo kako je potrebno učiniti nešto da ovaj naš pokušaj, kao vapaj u pustinji za očuvanjem kulturnog bogadstva, ne bude uzaludan.

Izvori kojima se autor služio bilježeni su u ovom rukopisu onako kako ih je sam autor predstavio u svom rukopisu:
BV. 1992. Bradnjak V.; BA. 1995. Balažević Anica; AI. 1884./2015. Antunović Ivan;
GS. 1881. Gerdenić S.; ŠA. 1894. Šarčević Ambrozije (Ričnik); ŠA. 1970. Šarčević Ambrozije (Tolmač); VB. 2016. Vujkov Balint (riči iz pripovidaka Balinta V.)

Autor također u rukopisu ističe kako nije uspio sve riječi akcentirati i podsjeća kako je neophodno to dovršiti i još je potrebno izvršiti i korekcije u tiskarskom smislu.

Subotica, 4. 11. 2021.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je deo projekta Afirmacija kulture dijaloga i tolerancije koji je sufinansirao Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – manjinske zajednice

Prilozi odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije ili Pokrajinskog sekretarijata